Knjiga za Srbiju

Prije ili poslije, Srbija će postati članica Europske Unije (EU), otprilike 2020. To je civilizacijska i politička nužnost, ali Hrvatska u tom procesu nije pasivan promatrač; hrvatska je ljudska, susjedska i kršćanska obveza da Srbiji pritom pomogne, a da ujedno pomogne i sama sebi. To se pak ne smije raditi ni ulizivački, ni jugonostalgičarski, ni pod pritiskom, a najmanje s figom u džepu. Oni koji su protiv te pomoći Srbiji, ne razumiju hrvatske interese, a oni koji bi joj pomogli iz jugonostalgije ili drugih srodnih motiva, radili bi protiv hrvatskih interesa.

Jedno i drugo je krivo. Treba djelovati točno u duhu EU politike.

Prvo, ne smijemo pristati (pitat će nas se) da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno jedino neraščišćeno pitanje. No pritom se treba čuvati i pomisli i nakane da Srbiju bilo čim ucjenjujemo ili da tražimo više nego što bi pristojni i civilizirani ljudi trebali tražiti. Nikako se prema Srbiji ne smijemo ponijeti kao Slovenci prema nama – čekati zadnji čas, a onda ucjenjivati. Tako bismo o sebi u svijetu stvorili sliku odioznu poput slovenske, u Srbiji izazvali dodatno zamjeranje i mržnju, a sami bismo, zacijelo pod pritiskom EU, dobili manje nego što trebamo tražiti i što trebamo dobiti.

Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić u doba prijateljstva sa Šešeljom

Na vrijeme, odmah, a najkasnije za dvije godine treba napraviti, sastaviti, složiti i usuglasiti knjigu hrvatskih zahtjeva Srbiji za protuuslugu poštene i predane potpore njezinu pridruženju EU. Ako se knjiga traženja objavi za dvije godine, Srbiji će ostati barem tri da na sva traženja odgovori na zadovoljavajući način.

Knjiga zahtjeva Srbiji treba biti detaljna, do specifikacije posljednjega dokumenta, stvari i detalja. Napisati je trebaju stručnjaci svih ministarstava, kulturnih, znanstvenih i političkih ustanova, treba biti usuglašena u javnoj raspravi u Hrvatskoj i usuglašena sa stručnjacima EU, koji će recenziju naših traženja napraviti neformalno, ali nepristrano i strogo prema zakonima, pravilima i kulturi ophođenja koju promiče i primjenjuje EU.

Zatim (najkasnije za dvije godine!) tu knjigu treba obznaniti u Hrvatskoj i službeno je dostaviti Republici Srbiji i EU.

Knjiga traženja, dakle, treba biti tiskana u autorstvu Hrvatskoga sabora, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Zahtjevi općenito

Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija, demokratskija i tolerantnija od današnje Srbije. Traženja ne smiju potjecati iz mržnje, neraspoloženja, pritajene ili otvorene želje za naplatom, osvetom ili, ne daj, Bože, nakane otežavanja puta Srbije u EU.

Hrvatska ima izravan interes da Srbija ispuni sve zahtjeve EU za pridruženjem, uključivši i one koji proistječu iz činjenice da smo i mi EU; no, više od toga, ispunjenje tih zahtjeva i život u EU, poštivanje pravila i zakona suvremene europske uljudbe, učinit će Srbiju manje neugodnim, opasnim i remetilačkim čimbenikom našega života, a da ne govorimo o suradnji, napretku i svim općim i posebnim dobrobitima dobrosusjedskoga suživota.

Srpska manjina u Hrvatskoj treba pozdraviti takav stav i pridonijeti stvaranju takve knjige zahtjeva. Njezini prigovori notornim istinama govorit će o njoj samoj i njezinu odnosu prema zemlji u kojoj žive. Srbi u Hrvatskoj hrvatski su građani, i trebaju željeti dobro svojoj domovini, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što time žele dobro i sebi samima i svojoj djeci.

U Hrvatskoj ne postoji ni jedna osoba, pa ni ustanova, koja bi sama mogla definirati sve zahtjeve koje Hrvatska mora pošteno i objektivno postaviti Srbiji pri njezinu pridruživanju EU. To znači da se mora formirati povjerenstvo stručnjaka, nepolitično, domoljubno, multidisciplinarno i vrlo radišno. Na početku rada ono treba pozvati sve ustanove, udruge i pojedince u Hrvatskoj da mu pošalju prijedloge, utemeljene, konkretne, korisne i dobronamjerne, a onda tomu dodati svoje znanje, informacije i stručnost i stvoriti ozbiljnu knjigu konkretnih podataka, dokumenata i objašnjenja.

Procjenjujem da Povjerenstvo ne bi smjelo, prije negoli to bude znanstveno i politički primjereno, u javnost davati svoje planove, bez obzira na to radi li se o sveučilišnim profesorima, braniteljima ili najvišim državnim dužnosnicima. Držim, također, da sadržaj takve knjige nitko ne bi smio pregovarati sa Srbijom! Moramo je napraviti sami, trebaju nam je recenzirati i neformalno odobriti stručnjaci EU i domaća javna rasprava, i tu nema i ne smije biti cjenkanja, napose ne sa Srbijom. Došlo je vrijeme da Hrvatska sa Srbijom razgovara ravnopravno i da je nikakva drskost, laži, agresija, izdaje i fige u džepu pritom ne mogu i ne smiju omesti. Prošlost nas je ipak previše učila i naučila, i samo crne izdajice to neće moći shvatiti.

Zahtjevi specifično

Ne umišljam da ću ovdje nabrojiti zahtjeve koje Hrvatska treba postaviti Srbiji na putu u EU, čak ni da ću kazati neki kojega se drugi ne bi sjetili; teme koje ovdje navodim spominjem radi ilustracije načela rada i kao primjere koji će cijelu naciju (uključujući i srpsku manjinu u Hrvatskoj!) potaknuti da popiše svoje zamisli, uz nagovor Vladi da odmah započne stvarati takvu knjigu.

Mrtvi, zarobljeni i nestali u Domovinskom ratu – Sve braniteljske udruge i stručnjaci trebaju sastaviti detaljan popis svega što u odnosu na neriješena pitanja iz Domovinskoga rata stoji neodgovoreno od strane Srbije. Na tom popisu treba ustrajati, do posljednjeg nestalog.

Minska polja – Minska polja u Domovinskom ratu nisu postavljali neuki pobunjenici, nego školovane trupe JNA; Srbija treba iz arhive JNA dostaviti sve planove minskih polja u Hrvatskoj.

Granica – Hrvatska i Srbija ne moraju imati jednak pogled na pošteno i pravedno razgraničenje u područjima koja još nisu dogovorno razgraničena, ali Hrvatska mora ta mjesta popisati (sa zemljopisnim kartama, izvacima iz zemljišnih knjiga i drugim relevantnim dokumentima), istaknuti svoja traženja i od Srbije zahtijevati početak pregovora ili dogovorni odlazak na mjerodavni međunarodni sud. Zakasni li Hrvatska s takvom inicijativom, kada srpsko pristupanje dođe u završnu fazu, ispast će da se ponašamo kao Slovenci prema nama. A ako probleme granice (detaljno!) izložimo, i u roku od dvije godine predložimo suđenje, onda nećemo ni pravno ni moralno morati zbog srpske (i EU) žurbe za pridruživanjem Srbije EU popustiti u zahtjevima: tada samo vrijeme čekanja na pravomoćnu sudsku odluku određuje datum naše potpore ulasku Srbije u EU.

Oteto – Popis svega otetoga, umjetnina, vrijednosti, stvari, ustanova i svega drugoga, treba napraviti sustavno, po temama i navođenjem i najfinijih detalja identifikacije otetoga.

Što god Srbija proglasi neutemeljenim zahtjevom, treba dati na mjerodavan međunarodni sud. Kako će knjiga biti napravljena barem tri godine prije srpskoga pridruženja Uniji, hrvatska potpora tom događaju treba čekati i sve te sudske presude.

Dokumenti – Potpuno je neprihvatljivo da je Srbija, primjerice, otela dokumente o logoru u Jasenovcu, a zatim napuhuje broj žrtava ustaškoga režima. Sve dokumente koji pripadaju Hrvatskoj, a koji su u Srbiji, Srbija treba vratiti kao izvornike, a sve što Hrvatsku zanima povijesno, znanstveno ili u smislu pomirenja i raščišćavanja odnosa treba dobiti kao ovjerovljenu presliku. Sve arhive gdje mogu biti informacije o zločinima nad Hrvatima od 1918. do danas, sve komunističke i četničke arhive, vojne i civilne, svjedočenja, domovnice, smrtovnice, tužbe, presude, svjedočenja – sve Srbija treba otvoriti hrvatskim stručnjacima!

No sve traženo treba precizno popisati, što dakle moraju napraviti domoljubni stručnjaci, a ne izdajnički nestručnjaci.

Prava manjina – Prava hrvatske manjine u Srbiji treba u svakom pogledu dovesti na razinu prava srpske manjine u Hrvatskoj: reciprocitet. Pritom se treba osloniti na elaborat koji će izraditi stručnjaci vojvođanskih Hrvata: ime, jezik, pismo, vjera, povijest, dotacije, politički predstavnici, kulturne ustanove, sve.

Sukcesija – Srbija naprosto treba ubrzati raščišćavanje svih neriješenih pitanja sukcesije SFRJ. To će se postići tako da se to raščišćavanje najavi kao uvjet potpore njezinu pristupanju EU, a mimoilaženja oko pravednosti sukcesije treba prepustiti međunarodnom sudu.

Ratna odšteta – Pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala platiti Hrvatskoj za štetu nastalu agresijom 1991–95. složeno je pravno pitanje o kojemu se ovdje ne može ni razglabati, a kamoli davati prijedloge. U svakom slučaju, hrvatski stručnjaci trebaju to pitanje realno procijeniti i državi preložiti primjeren postupak. Ako taj postupak bude moguć prema međunarodnom pravu, njegov završetak treba također postati uvjet za hrvatsku potporu ulasku Srbije u EU.

Ekspertna zajednička analiza međusobnih optužbi za zločine u XX. stoljeću – Gotovo da nije moguće ni popisati međusobne optužbe Srba i Hrvata za zločine jednih nad drugima, gotovo u cijelom 20. stoljeću. Mi Hrvati držimo da su zločini Hrvata nad Srbima napuhani i većim dijelom neistiniti, a Srbi na njima ustraju i od njih u svakoj prilici prave političku monetu koju rabe u svim delikatnijim raspravama, od povijesnih znanstvenih do „kulturnih“, dnevnopolitičkih i propagandnih. Mi Hrvati držimo da su članovi srpskoga nacionalnog korpusa počinili brojne zločine nad Hrvatima, a da su ti zločini zatajeni i prikriveni. Primjer je učenje (u školama!) da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba (pa i više). Danas i neprijatelji Hrvatske „svode“ taj broj na manje od 100.000, što je i opet laž, ali i jasna negacija mita o 700.000 srpskih žrtava. Je li se itko ispričao Hrvatskoj, Hrvatima, hrvatskoj povijesti, časti i ugledu, na tako strašnoj i pogubnoj laži?! S druge strane, ubojstva Hrvata kao političkih protivnika u Kraljevini Jugoslaviji uopće se ne spominju, a neformalne procjene hrvatskih žrtava na kraju i nakon Drugoga svjetskoga rata penju se do 200.000. Odnosi dvaju naroda teško će se primjereno normalizirati dok se ta pitanja barem u glavnini ne usuglase ili barem dok se ravnopravno ne objave argumenti jedne i druge strane za svaki zločin koji je ikad i igdje spomenut.

U tom pitanju, kao prvo, Srbija treba Hrvatskoj vratiti svu dokumentaciju koja pripada u hrvatske povijesne arhive i na raspolaganje hrvatskim stručnjacima staviti svu dokumentaciju koja pravno i povijesno pripada Srbiji. Isto vrijedi i za otvaranje hrvatskih arhiva Srbiji. Najjednostavniji je i najpošteniji postupak da se formira međudržavno povjerenstvo, u kojemu bi po trećinu članova činili hrvatski, srpski i međunarodni stručnjaci, a koje bi povijesno, pravno i forenzički istražilo sve prijavljene i poznate slučajeve zločina i drugih oblika nasilja. Posao ne treba nužno završiti prije srpskoga pristupanja EU, ali svakako ga treba započeti do razine da javnost i stručnjaci mogu procijeniti da to povjerenstvo radi ozbiljno, znanstveno sustavno i učinkovito.

Samo istina donosi mir, a put do istine jest dobra volja, poštenje, znanstveni pristup spornim pitanjima i poštovanje međunarodnoga prava u slučaju prijepora koje države-stranke ne mogu same riješiti. Hrvatski „uvjeti“ za suglasnost i potporu pristupanju Srbije Europskoj Uniji trebaju biti sveobuhvatni, detaljni, argumentirani, konkretni, pošteni i takvi da se mogu ispuniti. Ni za dlaku se ni u čemu ne smije popustiti, ni najmanje se pitanje ne smije preskočiti, ali nikada i ni u kojem slučaju ne smije se prekoračiti prag poniženja, ucjene i djelovanja u smislu odgode srpskoga pridruživanja EU. Zato naša traženja treba početi definirati odmah i završiti ih najdalje za dvije godine te ih predati Republici Srbiji, tako da ona ima dovoljno vremena riješiti ih – do posljednjega detalja. Ako Hrvatska ostavi Srbiji najmanje tri godine za rješavanje uvjeta hrvatskoj potpori njezinu pristupu EU, svako zakašnjenje past će na savjest Srbiji, a ne Hrvatskoj.